Eksproprijacija, kao institut kojim se radi ostvarivanja javnog interesa zadire u pravo privatnog vlasništva, predstavlja izuzetak od načela nepovredivosti vlasništva i može se provoditi isključivo pod uslovima i na način propisan zakonom.
U praksi se, međutim, susreću slučajevi u kojima je zemljište eksproprisano, odnosno „izuzeto“, prije više decenija, nakon čega se korisnik eksproprijacije upisao kao posjednik i/ili kao vlasnik u zemljišnim knjigama, ali zemljište nikada nije privedeno krajnjoj svrsi zbog koje je eksproprijacija izvršena.
U takvim slučajevima postavlja se pitanje prava ranijeg vlasnika koji, u velikom broju slučajeva, ostaje u faktičkom posjedu nekretnine i nakon izvršenih upisa u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji, dok korisnik eksproprijacije zemljište ne privodi krajnjoj namjeni zbog koje je eksproprijacija provedena.
Članom 34. Zakona o eksproprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da se, na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništava ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.
Zakon predviđa i mogućnost poništenja pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji u odnosu na dio eksproprisane nekretnine ukoliko na tom dijelu nisu izvršeni nikakvi radovi i ako taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.
Ova odredba je od posebnog značaja u slučajevima tzv. „starih eksproprijacija“, kod kojih je od provođenja eksproprijacije protekao višedecenijski period, a zemljište je ostalo neiskorišteno ili nikada nije privedeno svrsi zbog koje je eksproprisano.
Posebno pitanje može se pojaviti u situacijama u kojima je korisnik eksproprijacije još prije više decenija uveden u posjed, a potom upisan i kao vlasnik u zemljišne knjige. Sama činjenica da je korisnik eksproprijacije formalno upisan u zemljišne knjige ne znači, sama po sebi, da je zemljište privedeno svrsi zbog koje je eksproprijacija izvršena. U svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi stvarnu svrhu eksproprijacije, stanje nekretnine i činjenicu da li su izvršeni radovi koji se, prema prirodi objekta, mogu smatrati znatnijim radovima u smislu člana 34. Zakona o eksproprijaciji.
Ukoliko korisnik eksproprijacije ne želi dobrovoljno prihvatiti zahtjev ranijeg vlasnika za uspostavljanje pređašnjeg stanja, raniji vlasnik, odnosno njegov pravni sljednik, može se obratiti organu koji je donio rješenje o eksproprijaciji sa zahtjevom za poništenje tog rješenja.
U upravnom postupku potrebno je utvrditi sve činjenice relevantne za primjenu člana 34. Zakona o eksproprijaciji, a naročito prvobitnu svrhu eksproprijacije, sadržaj rješenja o eksproprijaciji, vrijeme kada je korisnik uveden u posjed, eventualne izvršene radove, stvarno stanje nekretnine, kao i činjenicu da li je nekretnina privedena svrsi zbog koje je eksproprisana.
Ukoliko je korisnik eksproprijacije, na osnovu rješenja o eksproprijaciji, upisan i kao nosilac prava vlasništva u zemljišnim knjigama, poništenjem rješenja o eksproprijaciji otvara se i pitanje uspostavljanja pređašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. U tom slučaju rješenjem o poništenju može se utvrditi da će se, nakon njegove pravosnažnosti, u zemljišnoj knjizi izvršiti odgovarajući upis kojim se uspostavlja ranije zemljišnoknjižno stanje.
Ukoliko je raniji vlasnik, odnosno njegov pravni sljednik, i dalje u faktičkom posjedu nekretnine, činjenica da je korisnik eksproprijacije formalno evidentiran kao posjednik ili vlasnik ne mora odgovarati stvarnom stanju na nekretnini. Zbog toga je u postupku od značaja utvrditi i stvarno stanje posjeda.
Postupak poništenja rješenja o eksproprijaciji, odnosno deeksproprijacije, provodi se u upravnom postupku pred nadležnim organom, dok se pitanja naknade štete i drugih imovinskopravnih odnosa koji mogu nastati kao posljedica deeksproprijacije ostvaruju u odgovarajućem sudskom postupku.
Posebno značajno pitanje u postupcima deeksproprijacije jeste pitanje roka u kojem se takav postupak može pokrenuti.
Prema ranijem Zakonu o eksproprijaciji, postupak deeksproprijacije mogao se pokrenuti nakon proteka tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ali najkasnije u roku od osam godina od dana pravosnažnosti tog rješenja. Međutim, odredba tadašnjeg člana 32. Zakona iz 1987. godine, kojom je bilo propisano ograničenje „ali ne po isteku 8 godina od dana pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji“, oglašena je neustavnom odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, objavljenom u „Službenom listu RBiH“, broj 12/87.
Slijedom navedenog, u preuzetom Zakonu o eksproprijaciji, kao i u važećem Zakonu o eksproprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine, ne postoji navedeno vremensko ograničenje od osam godina, tako da se zahtjev za deeksproprijaciju može podnijeti i nakon proteka tog perioda, pod uslovom da je protekao zakonom propisani rok od tri godineod dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji i da su ispunjeni ostali zakonski uslovi za poništenje rješenja o eksproprijaciji.
Navedeni pravni stav potvrđen je i u sudskoj praksi Kantonalnog suda u Sarajevu, između ostalog, u predmetu broj 09 0 U 045606 S.
Stoga činjenica da je od eksproprijacije protekao višedecenijski period, sama po sebi, ne isključuje mogućnost pokretanja postupka deeksproprijacije. Naprotiv, u slučajevima u kojima zemljište nikada nije privedeno svrsi zbog koje je eksproprisano, a raniji vlasnik ili njegov pravni sljednik i dalje ima faktičku vezu sa nekretninom, potrebno je ispitati postoje li zakonski uslovi za poništenje rješenja o eksproprijaciji i uspostavljanje pređašnjeg stanja.
U takvim predmetima od posebnog je značaja izvršiti detaljnu analizu rješenja o eksproprijaciji, zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, istorije posjeda, svrhe zbog koje je eksproprijacija izvršena, kao i stvarnog stanja nekretnine, te na osnovu tako utvrđenih činjenica pravilno postaviti zahtjev za ostvarivanje prava ranijeg vlasnika.
