Pobijanje dužnikovih radnji (actio Pauliana) predstavlja važan mehanizam zaštite povjerilaca od nesavjesnog ili namjerno štetnog postupanja dužnika. Ovaj pravni institut sprečava rasipanje imovine, omogućava naknadnu zaštitu povjerilaca, uspostavlja pravičnu ravnotežu između dužnika i njegovih povjerilaca.
Pobijanje dužnikovih radnji predstavlja posebnu pravnu zaštitu povjerilaca u situacijama kada se dužnik ponaša na način koji otežava ili onemogućava naplatu njegovih obaveza. Ovaj institut omogućava povjeriocima da ponište ili ograniče pravne radnje dužnika i time spriječe umanjenje imovine iz koje bi se mogla ostvariti naplata duga.
Prema zakonskim odredbama, svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za naplatu može pobijati pravne radnje svog dužnika, bez obzira na to kada je potraživanje nastalo.
Ono što je bitno je da nije važno da li je dug nastao prije ili poslije sporne radnje – važno je da je potraživanje dospjelo i da je dužnik radnjom koja je pobija povjeriocu nanio štetu. Pod štetnom radnjom koja može biti predmet pobijanja podrazumjeva se svaka preduzeta radnja nakon kojeg preduzimanja povjerioc neće biti moguće da se naplati od dužnika zbog nedostataka sredstava za ispunjenje svojih obaveza. Pojam pravne radnje obuhvata i propust, uslijed kojeg je dužnik izgubio materijalno pravo ili preuzeo novu materijalnu obavezu.
Za pobijanje dužnikovih teretnih radnji potrebno je dokazati:
- da je dužnik u vrijeme raspolaganja znao ili mogao znati da tom radnjom nanosi štetu povjeriocima i
- da je trećem licu sa kojim je ili u čiju korist je radnja izvršena to bilo poznato ili moglo biti poznato.
Pretpostavlja se da je da je dužnik u vrijeme raspolaganja znao ili mogao znati da tom radnjom nanosi štetu povjeriocima ako je pravna radnja preduzeta prema supružniku, srodniku u pravoj liniji, srodniku u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili srodnik po tazbini do četvrtog stepena.
Ukoliko je dužnik preduzeo bezteretnu radnju raspolaganja pretpostavlja se da je dužnik znao da nanosi štetu i ne zahtjeva se dokazivanje činjenice da je to trećem licu bilo poznato. Odricanje od nasljedstva se tretira kao bezteretno raspolaganje.
Od pobijanja dužnikovih radnji izuzete su određene radnje dužnika i to: uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, darovi učinjeni iz zahvalnosti ali samo pod uslovom da su razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.
Pobijanje dužnikovih radnji se vrši tužbom.
Tužba se podnosi protiv trećeg lica sa kojim je sklopljena pravna radnja ili njegovih univerzalnih pravnih sljednika. Bitno je napomenuti da se tužbom ne obuhvata dužnik i da isti nije nužni suprarničar sa trećim licem, što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda broj Rev 2052/97. Ukoliko je treće lice dalje otuđilo, teretnim poslom, stečenu korist, tužba se može podnijeti i protiv pribavioca ali samo ako je znao za okolnosti pobijanja. Ako je predmet pobijanja bezteretna radnja, tužba se može podnijeti protiv pribavioca i ako nije znao za mogućnost pobijanja. Treće lice može izbjeći pobijanje putem tužbe ukoliko ispuni dužnikovu obavezu.
Tužbom se traži da se određena pravna radnja preduzeta od dužnika oglasi prema njemu bez dejstva a u tužbi tužitelj mora da navede na koji način i u kom obliku tuženi, tj. treće lice ima nešto da učini ili trpi radi tužiteljovog namirenja, odnosno tužitelj mora da zahtjeva određeno činjenje tuženog. Obim i način činjenja koji se traži tužbenim zahtjevom ovisi od visine i prirode tužiteljovih potraživanja prema dužniku (Presuda Rev 168/07).
Ukoliko sud udovoljii tužbenom zahtjevu povjerioca pravna radnja dužnika gubi pravno dejstvo ali samo u odnosu na tužioca, i to samo u mjeri potrebnoj da se ispuni njegovo potraživanje.
Tužba za pobijanje dužnikovih radnji može se podnijeti najkasnije u roku od tri godine, osim u slučaju pobijanje teretne radnje za koje obaveze dužnika je znalo treće lice, u kojem slučaju je rok za podnošenje tužbe godinu dana od dana izvršenja radnje, odnosno od dana kada je radnja morala biti preduzeta u slučaju propuštanja.
